Predsjednik BBK Krpelj Hrvoje Vešligaj po povratku iz Londona
Blog će prerasti u putopis
Predsjednik BBK Krpelj Hrvoje Vešligaj bio je jedan od trojice
Samoboraca (uz Željka Vlahovića i Tomislava Barbića) koji su putovali do
Londona biciklima na 30. ljetne Olimpijske igre. Po povratku pitali smo
za dojmove.
- Prije svega čestitke na poduhvatu i putovanju na
biciklima od Zagreba do Londona. Sigurno je teško izdvojiti nešto što je
ostavilo najdublji dojam ili što se najduže pamti s ovog putovanja, s
obzirom na brojne susrete i događaje koje smo imali prilike pratiti i na
blogu kojim je praćeno putovanje?
- Hvala na čestitkama, ne bih to nazvao poduhvatom, budući da
većina ljudi koje poznajem to može bez problema odvoziti, uz neke
minimalne pripreme. Cijeli put je bio odličan - svih tih 35 dana
provedenih na biciklu na putu te spavajući u šatoru. Kada pogledamo
slike malo unazad, tek onda vidimo što smo sve prošli. Dojmovi su se
skupljali svaki dan - prekrasna priroda kroz koju smo se vozili, od
Balatona u Mađarskoj pa od Budimpešte, kroz Slovačku, Austriju i
Njemački uz velik i snažan Dunav, kojeg smo pratili sve dok se nije
pretvorio u potočić doslovno širine Gradne. Nakon toga smo nastavili uz
Rajnu, isto kroz prelijepa područja Njemačke, Švicarske i Francuske.
Zatim smo nastavili preko Luksemburga. Belgije, ponovno Francuske sve do
Engleske. Dijelovi putovanja uz rijeke možda su najviše za istaknuti na
cijelom putu, jer se radi o šumi i prirodi te puteljcima podređenima
biciklistima. Priroda je svuda prekrsana te svaki kraj lijep za sebe. Za
posebno izdvojiti je i Belgija, koja me stvarno iznenadila. Naročito
gradić Gent, u kojem je bio ulični festival kada smo došli. Tamo smo
izašli van, probali nekoliko vrsta njihovog piva te se doslovno uklopili
u ozračje festivala. Za mene je na neki način put u Gentu i završio,
jer smo nakon njega u vrlo kratko vrijeme prešli Kanal, došli u Englesku
te stigli u London u jednom ubrzanom ritmu, uz osjećaj određenog
pritiska, jer smo žurili na dogovoreni prijem pa je to na kraju više
bilo kao odrađivanje forme.
- Pretpostavljam da ste putem postali i svojevrsni
gastronomi, imali ste prilike probati dosta različitih jela i pića kako
ste iz jedne zemlje prelazili u drugu na svom putu. Kakvi su tu dojmovi?
- Nijemci tradicionalno imaju odlične pive, sa pšeničnim pivom
se tamo ne može promašiti, jer skoro svako selo ima svoju. Belgija je
ipak specifična, jer po supermarketima nude 200-tinjak vrsti vlastitih
piva, a još po svojim lokalnim pivnicama nude nevjerojatan broj
najrazličitijih okusa. Nisam pivopija, ali u Belgiji bih mogao postati.
Što se hrane tiče, imali smo dobrog kuhara, svako jutro u kampu smo
imali doručak, a navečer bi nam kuhar priredio tjesteninu, grah,
gulaš... Nastojali smo tu i tamo probati lokalnu hranu, ali nam ipak
financijska sredstva nisu dopuštala česte odlaske u restorane, svega par
puta smo si to priuštili. U Francuskoj smo, recimo, kupili malo
njihovog vina, sireve i napravili kratku probu. Trebali bismo ostati
barem tjedan dana, jer je kod njih nevjerojatan broj sireva i vina u
ponudi, čovjek se jednostavno izgubi. No, imaju i mikseve sireva pa se
može dosta toga probati odjednom. Zanimljivo mi je bilo da su se čitavim
putem mogle vidjeti životinje kako pasu, a sela u Europi od Austrije pa
nadalje izgledaju nevjerojatno uređena. Njemačka sela imaju solarne
kolektore, ogromnu mehanizaciju, sve je lijepo i uredno. Međutim,
nedostaje ljudi. Ili, oni ne izlaze pa Austrija, Njemačka i Luksemburg
djeluju dosta prazno u dijelovima kroz koje smo prolazili. U Belgiji su,
pak, ljudi dosta društveniji i više izlaze. Dojam je da Zapad općenito
ima novaca, ali manjka društvenog života.
- Koliko smo čitali u dnevniku na blogu, većih tehničkih problema nije bilo, no kako je bilo s fizičkom spremom?
- Fizička priprema je bila jednostavna, čim više vožnje prije
samog puta. No, svejedno je nakon 6-7 dana svakoga nešto boljelo, od
tetive, koljena, tu i tamo grča u mišićima, ali ništa kritično da bi se
put trebao prekidati. Međutim, u kratkom roku je sve to nestalo, jer se
tijelo jednostavno prilagodi na stalni svakodnevni napor i može dosta
toga izdržati. Od tehničkih problema bilo je 6-7 probušenih guma, jedna
izvijena felga, jedan zablokirani kotač u cijeloj grupi i to je sve. Naš
mehaničar nije imao puno posla oko bicikala, više oko pripreme stolova u
kampu svaku večer.
- Prateći napredovanje karavane na blogu moglo se uočiti
da se čitavim putem uvijek uspjevalo sresti nekoga iz naše dijaspore ili
s područja bivše države. Kakve su bile njihove reakcije?
- U Njemačkoj smo sretali dosta Hrvata koji tamo žive i rade
godinama. Oni su bili iznenađeni da smo se biciklima zaputili na tako
daleki put do Londona. Istina, u svakoj državi smo sreli nekoga i, ako
nije bio Hrvat, onda je bio netko s područja bivše Jugoslavije. Svi su
nas pozdravljali, a zanimljivo da smo u skoro svakom gradu naišli na
Makedonce kao vlasnike kafića ili slastičarni, koji su nekada radili u
Hrvatskoj i nekom trenutku odlučili otići. Standard je na Zapadu ipak
puno veći. Istina je da se radi više nego kod nas, ali ljudi imaju
znatno više novaca i veći standard te si mogu priuštiti neke stvari o
kojima mi možemo samo sanjati.
- London, Olimpijske igre?
- Taj grad je i inače napučen te veoma posjećen, a za vrijeme
Olimpijskih igara bio je još posjećeniji. Kad smo došli tamo, primio nas
je lord Michael Bates, vidjeli smo Westminstersku palaču iznutra, što
je inače velika čast koja se rijetko kome pruža. Kolega Željko i ja, s
obzirom da nam baš ne leži ritam metropolisa, odlučili smo se nakon
službenog prijema još par dana voziti okolo, vidjeti pravu Englesku i
njihovu unutrašnjost. Došli smo do Stonehendgea, skoro i do Bristola pa
smo skoro prepolovili Englesku, te smo se nakon tri dana vrludanja
vratili vlakom u London, gdje smo još dva dana bili s ostatkom ekipe.
Olimpijski duh, iskreno, nismo osjetili, jer taj cijeli dio oko
olimpijskog kompleksa je zatvoren. Nažalost, dobili smo samo dvije karte
kao grupa pa su metodom izvlačenja dvojica kolege otišla na vaterpolo
utakmicu naše reprezentacije. Inače, na toj utakmici je dvorani bilo
dosta praznih mjesta. Žao mi je da Hrvatski olimpijski odbor nije našao
varijantu da svima nama, koji smo prešli toliki put i promovirali
Hrvatsku čitavim putem, omogući da vidimo bilo koju utakmicu.
- Postoje li možda već sada kakvi planovi za Rio 2016.?
- Nešto se priča da bi se išlo, i to od Kanade ili Aljaske pa
prema Južnoj Americi, ali do toga ima dosta vremena. Sada nam je u planu
napraviti dogodine krug po bivšoj Jugoslaviji, no vidjet ćemo. Putovati
svakako treba, nema smisla ići na druge kontinente, ako prvo ne vidiš
što ima u susjedstvu. Tek sada mogu sa sigurnošču reći da većina ljudi
koja je putovala autom, motorom ili zrakoplovom po Europi vidjela je tek
jako mali dio. Na biciklu jednostavno krajolik i vrijeme idu znatno
sporije, sva osjetila rade te kada propedaliraš zemlju možeš vidjeti i
osjetiti njene raznolikosti. Na autoputu, aerodromu i u McDonald'su
nažalost ne.
- Planira li se dojmove s putovanja ukoričiti u obliku tiskanog zapisa?
- Na blog sam stavljao stranicu do dvije teksta svakodnevno
(može ga se pročitati na stranici kluba www.bbk-krpelj.com, op.a), koji
je pisan ugrubo, s terena. Ima još stvari koje planiram dodati i želja
mi je da se taj materijal na kraju obradi, lektorira, upotpuni kada se
dojmovi još malo slegnu, obogati s fotografijama i kartama te tako na
kraju izda i svojevrsni putopis/vodič. To je ideja i mislim da će do
kraja godine biti realizirana. Planiramo napraviti i prezentaciju
putovanja, vjerojatno na jesen u Gradskoj knjižnici Samobor. Na putu nas
je pratio i profesionalni snimatelj tako da se do kraja godine očekuje i
dokumentarni film. Ako će sve ići po planu, možda bude prilika da ćemo
imati projekciju filma i prezentaciju putopisa u isto vrijeme. Do onda,
pročitajte blog i, naravno, iskoristite lijepo vrijeme za vožnju
biciklom i druženje u prirodi.
Na kraju, zahvaljujemo GSSN-u na medijskom pokroviteljstvu te
svima koji su nas podržali te pomogli oko realizacije puta, a to su:
Zajednica tehničke kulture grada Samobora, Zajednica tehničke kulture
Zagrebačke županije, dr. Hrvoje Starčević, Caffe bar Felix, Samoborski
športski savez, Britansko veleposlanstvo u Zagrebu i Beču, Hrvatsko
veleposlanstvo u Strasbourgu i Bruxellesu, članovima kluba te svima
ostalima koji su pomogli na bilo koji način.
M.Š. |